ja znam svoj put, znam pravac, znam smjer, usamljeni vuk koji u sebi obuzdava zvijer. i u mraku labirinta u meni opet zvir se budi. i grize lance kojim drže ga druge zvijeri, ljudi. srastao na dnu u blatu novog starog grijeha, glumatam pred ljudima sa šarenom maskom smijeha, a ne raspoznaju boje i sve im je crno-bijelo i sve šta vide od mene je samo prolazno tijelo. trpim poglede šta bodu, oštri ka bodlje i gledam šape i palčeve koje okreću na dolje. natrag na dno. natrag u dubine di liječim neizliječive rane na račun svoje istine. i lijek su riječi, njima riječi, a prezirem riječi. u njima nisu moje misli, njima ne mogu reći, nisu ništa do buke i zvuk samog dima. jer šta želin je tišina. moj put je samoća, pustinja i divljina. i nemam ništa s njima osim svojih rima. nisam heroj niti ratnik da budem dio ovog svijeta. na meni suviše je peta i u meni neizliječivih rana. bol je moja hrana. ja sam samo repueta. i u cvijetu zla ja vidim samo ljepotu cvijeta. skrivam se od pogleda i riječi oštrih poput noževa. sam protiv čopora i bijesnih lovačkih potjera. plačem od sreće pa vrištim u mukama vođen sudbinom i mažen nježnim ženskim rukama. u meni samo ljepota naspram svih strahota. i pored toga ljubav ispred svakog Boga.