sta ce mi dukati, kad mladost nestaje
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, marame svilene
sta ce mi dukati, kad on nije kraj mene
Ona je voljela njega, srcem iskreno, posteno
u njenim ocima, to nije moglo ostati skriveno
svjedok je Bog, bila je bez ikog svog
cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog
sreli su se pokraj stare sljive gdje su vranci pasli
njih dvoje ko da su jedno za drugo rasli
a on je volio svoje konje, hrasteve, ravnicu
slavonsko nebo, zlatno zito, svirat tamburicu
svaku crtu, svaku tocku na njenome licu
jedino s njom htio je podizati dicu
bio je skoro siromah ali je bio posten momak
kad su si rekli da vec je dobila i stomak
dijete na putu a slavonski zivot je znoj
no ona je bila njegova on je pripado njoj
bili su sretni da ko kakva bila muka ta
ljubavi nisu mogle kupiti sake i sake dukata
a onda dosla je zima, prvi snijeg je pao
ona je potajno zeljela haljinu, on je znao
zivjeli su skromno, al mu nije bilo zao
bog i svoju krv, sve na svijetu zadnje dao
uprego je konje da krene putem grada
do tamo pet sela, snijeg je pocinjao da pada
na rastanku je reko idem po poslu sada
mislio je kad se vrati bit ce ljepsa nego mlada
sta ce mi dukati...
Jos pricaju starci, mladji rijetko ko da sjeca se
ne pamti se od tog strasnog dana take mecave
kako se bas tada uvece vracao iz grada
sve je vise sumnjo da postoji koja nada
da veceras dodje kuci jer je mecava bila jaka
ni konji nisu htjeli pa se skloni kod zemljaka
sta ce, mora cekat, ne preostaje mu drugo
nego da se vrijeme smiri kolko god da treba dugo
jos od onog casa dok je napustao osijek
zamisljao je usne sto se razvlace u osmjeh
s haljinom na dar kad joj pokuca na vrata
i osjeti njezne ruke oko svoga vrata
gledo je kroz prozor, sluso otkucaje sata
pitajuci se pa dokle ce jos snijeg da pada
al upravo tada, dok se prognoza nagadjala
u tom istom trenu kod kuce mu zena radjala
s pogledom na vrata, cvrstom nadom da ce doc
njeni drhtaji i bolni krici rezali su noc
i place jadna sama, jer bol ko nikad boli
al bi bilo puno lakse da dragi kaze da je voli
samo bog je znao u kakvim je teskim mukama
dozivala svog dragog da ga cvrsto primi rukama
on nije cuo kolko je htjela biti s njime
i da je zadnja rijec na usnama bila njegovo ime
sta ce mi dukati...
vec je bilo blizu podne kad je u selo stupio
potjero je konje i jos jednom bicem lupio
u ruci cvrsto drzao haljinu sto je kupio
kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
i prepozna si bracu, mater i cacu
i jos pola sela, al zasto su svi u placu
i zasto se iz kuce cuje jauk i galama
al nije stigo pitat, marija nije s nama
rekla mu je mama, jedva nekako kroz suze
kad je utrco u kucu, oko nje crne bluze
on njeno tjelo uze, preklinjao ju je da ustane
iz ociju suze nisu mogle da se zaustave
pade na koljena jecajuci moja voljena
isplako je dusu al ga je sve vise boljela
i viko zasto boze i da zivot nije fer
al srce nadje utjehu kad ugleda rodjenu kcer
primio ju u narucje, dijete mu rasvjetli tamu
rece zvat ces se marija, u sjecanje na mamu
poljubi malu damu, stavi je uz mrtvo tijelo
da dragoj obuce haljinu, andjeli nose bijelo
kazu sam ju je sahranio, ispod stare sljive
ljubeci danima koru gdje je urezala ime
nikla tuga iz njive, nikada hladnije zime
samo sjecanje me vrati medju zive
sta ce mi dukati...
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, marame svilene
sta ce mi dukati, kad on nije kraj mene
Ona je voljela njega, srcem iskreno, posteno
u njenim ocima, to nije moglo ostati skriveno
svjedok je Bog, bila je bez ikog svog
cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog
sreli su se pokraj stare sljive gdje su vranci pasli
njih dvoje ko da su jedno za drugo rasli
a on je volio svoje konje, hrasteve, ravnicu
slavonsko nebo, zlatno zito, svirat tamburicu
svaku crtu, svaku tocku na njenome licu
jedino s njom htio je podizati dicu
bio je skoro siromah ali je bio posten momak
kad su si rekli da vec je dobila i stomak
dijete na putu a slavonski zivot je znoj
no ona je bila njegova on je pripado njoj
bili su sretni da ko kakva bila muka ta
ljubavi nisu mogle kupiti sake i sake dukata
a onda dosla je zima, prvi snijeg je pao
ona je potajno zeljela haljinu, on je znao
zivjeli su skromno, al mu nije bilo zao
bog i svoju krv, sve na svijetu zadnje dao
uprego je konje da krene putem grada
do tamo pet sela, snijeg je pocinjao da pada
na rastanku je reko idem po poslu sada
mislio je kad se vrati bit ce ljepsa nego mlada
sta ce mi dukati...
Jos pricaju starci, mladji rijetko ko da sjeca se
ne pamti se od tog strasnog dana take mecave
kako se bas tada uvece vracao iz grada
sve je vise sumnjo da postoji koja nada
da veceras dodje kuci jer je mecava bila jaka
ni konji nisu htjeli pa se skloni kod zemljaka
sta ce, mora cekat, ne preostaje mu drugo
nego da se vrijeme smiri kolko god da treba dugo
jos od onog casa dok je napustao osijek
zamisljao je usne sto se razvlace u osmjeh
s haljinom na dar kad joj pokuca na vrata
i osjeti njezne ruke oko svoga vrata
gledo je kroz prozor, sluso otkucaje sata
pitajuci se pa dokle ce jos snijeg da pada
al upravo tada, dok se prognoza nagadjala
u tom istom trenu kod kuce mu zena radjala
s pogledom na vrata, cvrstom nadom da ce doc
njeni drhtaji i bolni krici rezali su noc
i place jadna sama, jer bol ko nikad boli
al bi bilo puno lakse da dragi kaze da je voli
samo bog je znao u kakvim je teskim mukama
dozivala svog dragog da ga cvrsto primi rukama
on nije cuo kolko je htjela biti s njime
i da je zadnja rijec na usnama bila njegovo ime
sta ce mi dukati...
vec je bilo blizu podne kad je u selo stupio
potjero je konje i jos jednom bicem lupio
u ruci cvrsto drzao haljinu sto je kupio
kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
i prepozna si bracu, mater i cacu
i jos pola sela, al zasto su svi u placu
i zasto se iz kuce cuje jauk i galama
al nije stigo pitat, marija nije s nama
rekla mu je mama, jedva nekako kroz suze
kad je utrco u kucu, oko nje crne bluze
on njeno tjelo uze, preklinjao ju je da ustane
iz ociju suze nisu mogle da se zaustave
pade na koljena jecajuci moja voljena
isplako je dusu al ga je sve vise boljela
i viko zasto boze i da zivot nije fer
al srce nadje utjehu kad ugleda rodjenu kcer
primio ju u narucje, dijete mu rasvjetli tamu
rece zvat ces se marija, u sjecanje na mamu
poljubi malu damu, stavi je uz mrtvo tijelo
da dragoj obuce haljinu, andjeli nose bijelo
kazu sam ju je sahranio, ispod stare sljive
ljubeci danima koru gdje je urezala ime
nikla tuga iz njive, nikada hladnije zime
samo sjecanje me vrati medju zive
sta ce mi dukati...