Možda je ovo sasvim obična priča,
Počeo sam raditi u 15-oj.
U invalidsku penziju otišao sam u 55-oj,
A na svakom referendumu ja sam glasao ZA!
Udarnik na svakoj radnoj akciji,
Čovek bez mane, straha i pun ideala.
Sad sam podstanar,
Sa ženom, sinom, unukom i snahom,
I pitam se, kome vjerovati?
I nitko nikad neće,
Reći da nisam postojao.
Ne nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
I pokušao, razbijen u gomili,
Tražio nešto vrjedno pažnje.
A iznad, svega sebe,
I skrivenu želju za sutra.
I moja, slika još se,
Čvrsto drži na mramoru.
I nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
I pokušao, razbijen u gomili,
Tražio nešto vrjedno pažnje.
A iznad, svega sebe,
I skrivenu želju za sutra.
I nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
Ne nitko ne smije reći,
Da nikad nisam.
Počeo sam raditi u 15-oj.
U invalidsku penziju otišao sam u 55-oj,
A na svakom referendumu ja sam glasao ZA!
Udarnik na svakoj radnoj akciji,
Čovek bez mane, straha i pun ideala.
Sad sam podstanar,
Sa ženom, sinom, unukom i snahom,
I pitam se, kome vjerovati?
I nitko nikad neće,
Reći da nisam postojao.
Ne nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
I pokušao, razbijen u gomili,
Tražio nešto vrjedno pažnje.
A iznad, svega sebe,
I skrivenu želju za sutra.
I moja, slika još se,
Čvrsto drži na mramoru.
I nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
I pokušao, razbijen u gomili,
Tražio nešto vrjedno pažnje.
A iznad, svega sebe,
I skrivenu želju za sutra.
I nitko ne smije reći,
Da nikad nisam postojao.
Ne nitko ne smije reći,
Da nikad nisam.