Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mog'o
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al' ne 'ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ruč'o samo čaj.
Al' vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, Majko, ni'ko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoilea, Saint-Michelea!
O Bože, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude suhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj Majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njega teče novih riječi čar,
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino.
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji, no kraljevi ga daju.
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nem'o na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, bogat i jedar?
Zar nije zlatan, bogat i jedar?
Ja ne bih u njoj izdržati mog'o
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al' ne 'ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ruč'o samo čaj.
Al' vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, Majko, ni'ko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoilea, Saint-Michelea!
O Bože, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude suhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj Majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njega teče novih riječi čar,
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino.
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji, no kraljevi ga daju.
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nem'o na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, bogat i jedar?
Zar nije zlatan, bogat i jedar?