U gradu... nije važno ime
u praznoj sobi, kaže priča
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tužnoga mladića
On živi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kiša, jesen
a vani vergl nešto svira
No jednog dana šum kraj vrata
to netko neznan ući želi
u njegov život poput tata
da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani sniježi
i pored praga mačka leži
on pruža ruke k'o da sanja
a vani zora, svjetlost danja
No u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj reče, budi moja
a ona kaže, ja sam tvoja
I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu
Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće
Jer on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I riješi sada, još ove noći
u zadnju krađu on ce poći
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje, žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči
i kao mačka skoči žena
na plijen se baci istog trena
I stigne ga, a njeni zubi
vec traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče
U strahu maldić oči sklopi
te strašne slike neka odu
on vidje lađu što se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nađe snage
on digne vjeđe, žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema
Kroz prozor uđe svjetlost danja
on pruža ruke k'o da sanja
sad opet samo mačku ima
a vani studen, snijeg i zima...
u praznoj sobi, kaže priča
i usred ljeta, usred zime
ja vidim tužnoga mladića
On živi sam i k'o zanesen
u svome svijetu od papira
a vani sunce, kiša, jesen
a vani vergl nešto svira
No jednog dana šum kraj vrata
to netko neznan ući želi
u njegov život poput tata
da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani sniježi
i pored praga mačka leži
on pruža ruke k'o da sanja
a vani zora, svjetlost danja
No u tom času, u tom trenu
pred sobom vidje nagu ženu
i on joj reče, budi moja
a ona kaže, ja sam tvoja
I sve što ima mladić skupi
i stavi trgovcu na vagu
da prstenje od zlata kupi
i haljinu za svoju dragu
Da, zlato želi, al' ne haje
za skromnu halju što joj daje
i tužni mladić svako veče
u novu krađu opet kreće
Jer on je želi, on je ljubi
i volio bi da je mazi
a zna da svoju ljubav gubi
bez darova i ruku praznih
I riješi sada, još ove noći
u zadnju krađu on ce poći
i u zoru se mladić vrati
da strašnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen
u svijetu najveći od sviju
u kom se kao jedan plamen
sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje, žena ruke pruža
i ljubi kamen kao muža
i kao što njega nikad nije
uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grči
u sobu uđe miš i trči
i kao mačka skoči žena
na plijen se baci istog trena
I stigne ga, a njeni zubi
vec traže meso koje peče
i ženi koju mladić ljubi
sa kuta usne krv poteče
U strahu maldić oči sklopi
te strašne slike neka odu
on vidje lađu što se topi
i svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nađe snage
on digne vjeđe, žene nema
i tada mjesto svoje drage
on vidje mačku kako drijema
Kroz prozor uđe svjetlost danja
on pruža ruke k'o da sanja
sad opet samo mačku ima
a vani studen, snijeg i zima...